Kao i mnogi segmenti zdravstva u zadnje dvije decenije, i porodi su postali “medikalizirani”. Upotreba lijekova da se inducira porod je postala vrlo učestala navika, kao i carski rezovi. Danas, oko polovina poroda se ubrza bilo lijekovima bilo operacijom, što je dva puta više u odnosu na 1990.god.
Ovoj praksi je najviše doprinijelo uvjerenje da fetusi, kada jednom pređu određeni broj sedmica u materici – uglavnom 39 sedmica – ne mogu nakon toga ništa više napredovati. Stoga duže ostajanje u maternici im ne čini nikakvo dobro, vjerovalo se. A za roditelje i ljekare, zakazivanje poroda umjesto na njegovo čekanje, je bilo mnogo praktičnije.
Međutim, ogromni broj prikupljenih podataka u studiji koja se radila na Floridi u periodu od 11 godina, dovodi u pitanje ovo uvjerenje kao i uvjerenje o medikaliziranom pristupu poroda. Novi podaci govore u prilog toga da se treba podići ranije prihvaćena granica o ostajanju djeteta unutar maternice jer se sa dužim ostajanjem dijete može okoristiti, a u tom periodu se dobija na težini oko 100g sedmično. Teže bebe su zdravije od lakših beba i bolji su učenici u školama u kasnijim godinama. Težina je, naravno, djelomični pokazatelj jedne šire slike o zdravlju fetusa, ali je značajan pokazatelj: što bucmastije dijete, bolje prolazi u prosjeku, i to sve važi do težine od 4.5kg. Zato, težina pri poroda je bitna i bitna je svima. Ona naravno nije sudbina. Njeni efekti su mnogo manji nego što društvena klasa ima uticaj, npr. Lakša beba visoko educiranih roditelja će mnogo bolje proći u životu od teže bebe manje educiranih roditelja. Ali se ne treba zanemariti efekat koji težina pri porodu ima kasnije u životu. Međutim, ona može biti pokazatelj nekih drugih aspekata zdravlja na koje duži boravak u maternici nema efekta, i ne treba se zaboraviti da preteška i prekasno rođena djeca nose svoje rizike.
U Americi se od 2011 mnoge grupe bore za eliminsanje induciranog poroda prije 39-e sedmice trudnoće u odsustvu jasnih medicinskih indikacija. Od tada je stopa indukcije pala. Sa rezultatima ove studije može se očekivati još veći pad stope indukcije poroda, a može se dovesti u pitanje i opravdanost indukcije i u 40toj sedmici. Mnoge indukcije su danas nasumične i nisu indicirane zbog nekih medinskih problema ili pucanja vodenjaka npr. U Americi u 2012 godini, 30% poroda je bilo između 39. i 40.sedmice trudnoće, 20% između 40. i 41. i 14% nakon 41.sedmice. Ove prakse su medicinski postupci koji čine čuda kada se primijene na maloj skupini pacijenata, ali kada se generaliziraju na veću populaciju, mnogi od njih nemaju koristi.
Rezultati ove studije bi potvrdile Barkerovu hipotezu – svojevremeno kontroverzna teorija britanskog epidemiologa Dr.David Barkera a koja je danas široko rasprostranjena – da uslovi iz maternice i novorođenačkog perioda imaju svoj učinak na cjeloživotni kurs. Tu spadaju i karcinomi i bolesti srca, čiji korijeni sežu još u najranijim periodima života, tvrdi dr.Barker.
Pitanje kako mjeriti vrijeme za porod postaje nezgodno. Ako su ovi rezultati tačni, vjerovatno se previše beba inducira prerano. S druge strane, postoje rizici za bebe i patnja za majku u produženim trudnoćama, pogotovo za one nakon 41.sedmice. U pitanju su dva pacijenta, ishod se mora optimizirati za oba. Manje indukcija bi poboljšalo ukupne rezultate ali bi isto tako uzrokovali da neke rijetke novorođenačke komplikacije postanu češće.
Preuzeto sa: www.nytimes.com
