“Aktivno rukovođenje” trećom fazom poroda (tj.rađanja posteljice)
1950-tih sintocinon (pitocin) je nastupio na akušersku scenu. Sintocinon je vještačka verzija oksitocina i sada se obilno koristi za indukciju poroda, ubrzanje poroda i za “aktivno rukovođenje” rađanja posteljice. Razlikuje se od endogenog oksitocina po tome što se unosi u krvotok u konstantnoj dozi umjesto u pulsnoj formi, kako se oslobađa prirodni oksitocin. Također, sintocinon nije u stanju da prođe krvno-moždano barijeru i da utiče na instinktivno vezivanje majke i djeteta. Kada se koristi da se aktivno rukovodi rađanjem posteljice, sintocinon imitira fiziologiju tako što započinje kontrakcije materice. Postoje brojne varijacije kako se tačno aktivno rukovodi ovom fazom. Literatura je nekonzistentna i zdravstveni radnici imaju svoju tehniku koju su tokom prakse izgradili. U principu se daje sintocinon (10 i.j.) majci injekcijom, nakon rađanja bebe. Pupčanik se presiječe, i posteljica se obično povuće koristeći kontrolisane trzaje pupčanika – vidjeti sliku iznad. Redoslijed i razmaci ovih intervencija se razlikuje, a očito je da je povlačenje posteljice uvijek zadnji korak. Područja debate su sljedeća:
• Kada injicirati sintocinon: Klasično se sintocinon davao kada bi bebino prednje rame izašlo. Danas se sačeka da se dijete u potpunosti rodi. Ne postoji istraživanje koje određuje najbolje vrijeme za aplikaciju sintocinona. Sintocinonu treba oko 3 minute da počne djelovati kada se daje intramuskularno – pa da bi se imitirala prirodna fiziologija, u teoriji, treba dati čim se dijete rodi. Međutim, ne postoje dokazi koji podupiru ranu aplikaciju sintocinona, a studija Jackson et al. (2001) je uočila da je njegovo apliciranje nakon rađanja posteljice podjednako efektivno u sprečavanju PPH.
• Vrijeme presijecanja pupčanika: Rizici preuranjenog presijecanja pupčanika su danas dobro poznati. Većina babica u svijetu čeka da pupčanik prestane pulsirati. Ovo podiže pitanja onda kada pupčanik nije presiječen a prije djelovanja sintocinona. Postoje bojazni (ne postoje studije) o uticaju bolusa sintocinona i njegovog prolaska kroz posteljicu u bebin sistem i remećenje bebinog sistema oksitocina. Postoje i teorije da će jaka kontrakcija zaustaviti dodatnu krv da se proslijedi od posteljice do bebe. Neke babice stoga čekaju prestanak pulsiranja pupčanika prije davanja sintocinona. Davanje oksitocina nakon rađanja posteljice bi eliminisalo šansu da se bilo koje od gore navedenog desi.
• Da li “ocijediti” posteljicu: ukoliko se pupčanik prerano presiječe, nešto bebine krvi ostane zarobljeno u posteljici – što učini posteljicu većom i glomaznijom, i u teoriji/iskustveno, teže ju je izbaciti. Ne postoje istraživanja koja ovo podupiru…ali mnoge babice ‘cijede’ posteljični dio pupčanika kako bi se izlila zarobljena krv prije nego što se pristupi rađanju posteljice. Naravno da je bolje da je sva ova krv već u bebi kojoj zapravo i pripada.
• Da li treba ili ne, koristiti kontrolirane trzaje pupčanika i kada: Uobičajena je praksa da se posteljica izvuče nakon davanja sintocinona injekcijom, i nakon presijecanja pupčanika.Neke babice čekaju dok ne uoče znake posteljičnog odvajanja prije nego što počnu vući (curenje krvi i produženje pupčanika). Vjerovatno ovaj dio aktivnog rukovođenja uzrokuje najviše problema. Ukoliko se povlači posteljica koja još nije otcijepljena, može se uzrokovati djelomično otcjepljenje – tj. neki krvni sudovi se rascijepe i otvore ali materica se ne može kontrahovati zato što joj smeta posteljica. Ili, može se otcijepiti prije nego sintocinon počne djelovati, tj. još nema kontrakcija koje bi spriječile krvarenja. Ili još gore, vrlo rijedak scenarij, možete izvući i izvrnuti matericu (invertirana materica)! Možete, što se češće dešava, prekinuti pupčanik, što prepadne osoblje ali nije toliko opasna situacija. To jednostavno znači da će majka morati ustati i sama izgurati posteljicu. Postoji opcija da se nikako ne vuće. Studija od Gulmezoglu et al. (2012) je otkrila da propuštanje kontroliranog trzanja pupčanika uopšte ne povećava rizik teškog krvarenja (razmatrano samo teško krvarenje). Dakle, žene imaju opciju da se usprave i guraju, ili da im neko izvuče posteljicu, za njih. Ili možda da čak same svoju posteljicu izvuku.
Aktivno rukovođenje je uglavnom (ne uvijek) brže od fiziološkog. Ovo je vjerovatno još jedan razlog zašto se insistira u bolničkom miljeu. Manje vremena za čekanje posteljice jest jednako manje brige oko potencijalnog PPH, i možete brže dopremiti ženu do sljedeće stanice (postporođajni odjel)
Ponekad se koristi sintometrin za aktivno rukovođenje III faze. Ovo je miks sintocinona i ergometrina. Danas se manje koristi jer ergometrin djeluje na glatku muskulaturu – svu glatku muskulaturu. Stoga su nusefekti povraćanje, povećan krvni pritisak i neotcjepljena posteljica zbog cervikalnog zatvaranja (iako neki osporavaju da se cerviks može tako čvrsto zatvoriti da onemogući mehkoj posteljici da izađe)
Šta nam kaže istraživanje – i šta nam ne kaže
Fiziološko vs. Aktivno rukovođenje trećom fazom poroda. U principu ne postoje visokokvalitetni naučni dokazi na ovu temu, ali zaključujemo sa sljedećim: aktivno rukovođenje smanjuje rizik krvarenja. Postoje zabrinutosti oko nusefekata – povećanog krvnog pritiska, bolova i povraćanja (vjerovatno zbog upotrebe sintometrina u nekim studijama); smanjenu porođajnu težinu novorođenčeta (vjerovatno zbog smanjenog volumena krvi kod prijevremenog presijecanja pupčanika); većeg broja žena koje se ponovno jave u bolnicu zbog krvarenja. Glede posljednje stavke – anegdota je da babice prijavljuju veće gubitke krvi u postoporođajnom odjelu nakon što sintocinon ili sintometrin prestanu djelovati, ali to nije mjereno u studijama.
Važno je, prilikom tumačenja ovih rezultata zapamtiti sljedeće: sve studije su rađene u bolničkom miljeu. Eksperimentalna grupa je ona sa fiziološkim rukovođenjem treće faze poroda. Osoblje uključeno u fiziološki porod posteljice su vjerovatno radili stvari mimo uobičajene prakse, stoga su možda bili nepripremljeni ili nedovoljno samouvjereni sa ovim pristupom. Studija koja je poredila aktivnu vs.holističku fiziološku njegu, imala je vrlo različite rezultate (Fahy et al 2010). U ovoj studjii, babice koje su pristupale fiziološkom porodu posteljice su bile upoznate sa ovim pristupom, i samouvjerene. Za razliku od prethodnih studija, aktivno rukovođenje trećom fazom je povezano sa sedmerostrukim ili osmerostrukim povećanjem PPH u odnosu na holistički fiziološki pristup. Druga retrospektivna studija (Davis et al,2012) je pronašla dvostruko uvećanje PPH (1000ml+) za niskorizične žene koje su imale aktivno rukovođenu treću fazu poroda u Novom Zelandu, u odnosu na one koje su imale fiziološko rađanje posteljice. U konačnici, za žene koje imaju neometan fiziološki porod, aktivno rukovođenje trećom fazom povećava njihove šanse za PPH.
Pošto ste već ovdje… …mi smo Udruženje koje opstaje zahvaljujući neumornom radu mama, najčešće u sitne sate nakon svakodnevnog posla i porodice, i to sve volonterski! Da bi naši projekti bili značajniji i veći ipak su potrebna neka sredstva. Ukoliko Vam se svidio ovaj članak te ukoliko podržavate naš rad, kliknite ovdje da nam donirate kako bismo proširili svoje djelovanje i pomogli i drugim mamama onako kako smo, nadamo se, pomogli i vama! Kada bi svako na pročitani članak donirao barem 1KM naš rad bi bio finansijski osiguran. Potrebna je samo minuta. Hvala vam što pomažete da porodi budu bolji u BiH.
Izvor: http://midwifethinking.com/2012/05/05/an-actively-managed-placental-birth-might-be-the-best-option-for-most-women/
