U današnjem je vremenu oko termina porođaja uobičajeno suočavanje s važnom odlukom: pristati na inducirani porođaj ili čekati da porod spontano počne. Inducirani porođaj je umjetno izazivanje trudova, obično korištenjem sintetičkog oblika oksitocina (Syntocinon ili Pitocin). Mnogi roditelji nisu svjesni razloga radi kojih je čekanje na prirodne trudove bez ikakvog uplitanja poželjno i od veće koristi u situaciji kad ne postoje medicinske komplikacije. Žena koja rađa i njezin partner bi trebali imati potpunu informaciju o rizicima koje inače “urednoj” trudnoći donosi indukcija. Nažalost, indukcija ne znači samo dobiti lijek, nakon čega započne i završi porođaj, kao što bi se inače dogodilo kod normalnog tijeka porođaja. U stvarnosti je to puno drugačije. Evo nekoliko razlika između prirodnog porođaja, spontano započetog, i induciranog, umjetno izazvanog porođaja:
#1 Hormoni porođaja drugačije rade
Kada porođaj spontano započne, otpušta se oksitocin, kako bi stimulirao kontrakcije maternice. Oksitocin je ključ za “otključavanje” oksitocinskih receptora u maternici. Tijekom prvog i drugog trimestra trudnoće, maternica ima mali broj receptora, kako bi se zaštitila od preranog početka porođaja. Kod trudnoće u punom terminu se broj receptora značajno poveća. Nakon što porođaj počne, oni se aktiviraju pomoću oksitocina u vašem krvotoku i rade efektivno na kontrakciji mišića i otvaranju cerviksa. Oksitocin se otpušta pulsiranjem i dolazi u valovima. To se događa kako se maternica ne bi kontinuirano ili u samom startu grčila. Razina oksitocina se podiže postepeno, također. Kod početnih trudova, kontrakcije mogu doći svakih 20-30 minuta i trajati oko 30 sekundi. Kako porod napreduje, trudovi će postati sve učestaliji (2-5 minuta između) i duže (60-120 sekundi dugi). Ovaj napredak prirodnog porođaja se obično događa tijekom 10-ak sati, kako bi tijelo imalo dovoljno vremena za odmor između kontrakcija i prilagodilo se povećavanju njihovog intenziteta.
Kod indukcije, porođaj će se najčešće dogoditi prije nego što su tijelo i beba spremni. Ovo može značiti da neće biti dovoljno receptora u maternici, pa je potrebna vrlo velika količina sintetičkog oksitocina da započne porođaj i zadrži trudove dovoljno jakima za njegov nastavak. Razina umjetnog oksitocina se povećava dok tijelo ne dosegne 3-4 kontrakcije u periodu od 10 minuta. Svaka kontrakcija bi trebala trajati barem 40-60 sekundi i trebala bi postojati barem 1 minuta između njih. Syntocinon ili Pitocin unosi se kontinuirano i intravenozno. Maternica se u sat vremena doslovno natjera od stanja potpunog mirovanja do x broja kontrakcija. To znači da su kontrakcije vrlo duge i jake od samog početka i tijelo ne dobiva nikakav predah. I naravno, kad porod jednom počne indukcijom, nema načina da se zaustavi ili da se vi predomislite. Indukcijom ste pristali da se beba rodi baš tada, čak i ako se porodite carskim rezom.
# 2 Porođajni bolovi su drugačiji
Glavna razlika između prirodnog i induciranog porođaja je intenzitet trudova. Kod prirodnog porođaja oksitocin radi na stimulaciji maternice kako bi se ona kontraktirala i cerviks otvorio. Kako se cerviks rasteže, receptori za bol šalju mozgu poruku, a mozak odgovara tako što otpušta endorfine (hormone sreće). Endorfini su deset puta jači od morfija, a ponašaju se kao presretači osjećaju boli. Kako se razina oksitocina povećava, veća količina endorfina se otpušta.
Kod induciranog poroda, sintetički oksitocin koji se koristi da potakne kontrakcije ne prelazi barijeru krovotok-mozak. Tijelo ne dobiva signale koji traže otpuštanje endorfina i osjeća se puno veća bol. Prirodan porođaj započinje polako, intenzitet trudova se s vremenom povećava, a trudovi su na početku vrlo blagi i kratki. S vremenom su trudovi sve češći i jači. Tijekom umjetno izazvanog porođaja se ovo ne može dogoditi. Intenzivna bol započinje odmah. Mozak ne stigne odgovoriti na bol ovakvih trudova i ne može se pridružiti prirodnom procesu koji mu je dodijeljen tijekom porođaja. Kao rezultat, osjetit ćete jaču bol i vjerovatnije je da ćete željeti lijekove za umanjenje bolova, kao što je epiduralna anestezija.
#3 Kretanje tijekom trudova
Kod prirodnog porođaja žena koja rađa obično pokušava pronaći položaj koji joj najviše godi. Rani trudovi joj obično dozvoljavaju kretanje, a i bebi pomažu da se postavi u optimalan položaj za porođaj. U fazi tranzicije pomoći će topla voda u kadi ili tuširanje toplom vodom. Partner ili dula mogu poslužiti kao oslonac prilikom izgona u jednom od uspravnih položaja, kako bi gravitacija učinila svoje da beba lakše prođe kroz porođajni kanal.
Tijekom induciranog porođaja preporučeno je kontinuirano praćenje, posebno u početku, jer je tada porođaj prešao u visokorizični, zbog mogućnosti da dođe do stresa bebe. Infuzija će biti priključena na tijelo majke, što će ograničiti kretanje i vrlo vjerovatno majku prikovati za krevet. Ležanje na krevetu dodatno povećava rizik za povećanje stresa kod bebe i daljnjih komplikacija.
#4 Refleks izbacivanja fetusa
Refleks izbacivanja fetusa otkriven je 1960., a otkrio ga je Niles Newton. Manifestira se snažnim i nekontroliranim nagonom za tiskanje, kao da je tijelo pritisnulo prekidač, nakon kojeg je spremno “izbaciti” bebu. Kod prirodnog porođaja, razina oksitocina se ujednačeno povećava, kulminirajući s ogromnom hormonskom poplavom kad je cerviks otvoren. Oksitocinski vrhunac stimulira snažne kontrakcije koje istiskuju bebu niz porođajni kanal. Ovo je refleks izbacivanja fetusa. Istovremeno se otpušta i adrenalin, kako bi opskrbio majku s energijom i pozornošću, koji su potrebni za porođaj. Ovaj se oksitocinski vrhunac ne dogodi tijekom induciranog porođaja. Sintetički oksitocin pumpa se u tijelo i ne može se u datom momentu povećati, kako bi se dogodilo potrebno povećanje. Majka koja se porađa indukcijom ili je birala epiduralnu anesteziju neće osjetiti ovaj refleks. Žene čiji je porođaj započeo indukcijom često u ovom stadiju dožive medicinske intervencije, kao što su vakuum ili forceps (što također znači i epiziotomiju), kako bi se bebi pomoglo da se rodi.
#5 Prirodni oksitocin štiti bebin mozak
Oksitocin koji proizvodi tijelo prošao je placentu. On “utišava” mozak bebe tijekom trudova i štiti ga od oštećenja koja bi se dogodila radi manjka kisika. Istovremeno s povećanjem kontrakcija raste i razina oksitocina i time štiti bebu. Tijekom induciranog porođaja, sintetički oksitocin ometa sposobnost tijela da proizvodi vlastiti hormon. Beba će u ovoj situaciji odgovoriti pokazivanjem simptoma stresa. Najznačajnije je spomenuti kako se otkucaji bebina srca ne ubrzaju dovoljno s kontrakcijama. Ako se ovo nastavi, morat će se obaviti hitan carski rez, kako bi se izbjeglo moguće oštećenje bebinog mozga.
#6 Treći stadij porođaja je drugačiji
Kad je beba rođena prirodnim porodom, tijelo je pod jakim naletom oksitocina, koji se nikad u životu ne osjeti u takvoj silini. Hormon ljubavi oksitocin je odgovoran za lako povezivanje koje se događa između majke i bebe. Ovo povezivanje je bitno za bebu, no također ima važan učinak na tijelo majke. Prazna maternica kontraktira i izbacuje posteljicu. Izloženi krvni sudovi su stegnuti i krvarenje bi trebalo biti minimalno. U većini slučajeva se ovo dogodi bez uplitanja medicinskog osoblja. Ovaj period naziva se fiziološki ili prirodni treći stadij porođaja. Mnoge bolnice imaju običaj majci koja je rodila bebu dati injekciju sintetičkog oksitocina, jer ubrzava treći stadij i potencijalno umanjuje rizik pretjeranog krvarenja nakon porođaja (postpartum haemorrhage). Ženama koje su imale spontan, neometan porođaj je u manjem postotku potrebna ova injekcija, jer njihova tijela proizvode dovoljne količine oksitocina. Kod induciranog porođaja, izostat će ovaj zadnji ogroman oksitocinski nalet i injekcija je najčešće potrebna kako bi se izbjeglo potencijalno pretjerano krvarenje.
Izvor: www.bellybelly.com.au
