Bio je topao ramazanski dan. Prijateljica mi ju je preporučila, odnosno mene njoj, i koliko god da sam bila sretna radi nove trudnice i poroda, kao i uvijek, odgovorno, bilo me strah – hoću li ispuniti očekivanja? Hoće li moja ogromna želja da poslužim na porodu usmjeriti na ispravan instinkt? Biti u najboljoj koristi za ženu koja rađa i njezinu bebu?
Poluošamućena, posteći ljetni ramazanski post, ali uzbuđena, stigla sam na naš prvi sastanak. Prenatalni, nakon kojeg smo imali dodatnih prenatalnih, i rodio se klik među dušama, koje su se odmah prepoznale. Bila je tu ona, njezin muž i ja, kao što smo se, danima poslije, zadesili u prostoriji punoj oksitocina negdje u Sarajevu, na njezinom porodu.
Pričala mi je o svojim ranijim porodima, o carskom rezu u blizanačkoj trudnoći i gubitku jedne od beba, o uspješnom vaginalnom porodu nakon toga, u drugoj zemlji, o trenutnoj trudnoći i jednom pregledu na kojem je bila i lošem odnosu osoblja prema njoj, pritom. Lavica i diva u isto vrijeme, bila mi je tako graciozna i smjela, znala je što želi. A željela je, ni manje ni više, nego porođaj kod kuće.
Činilo mi se kao da se taj ogromni shopping centar u kojemu smo bile vrti oko mene, što od posta taj dan, što od odluka koje je istresla pred mene, uz molbu da budem uz nju. Bilo je to sve dotad poznato kao iracionalno i neodgovorno, a ipak, što sam svim srcem podržavala. Porođaj kod kuće. Izbor mjesta, okruženja, majke koja rađa. „Ne moraš ti ostati, ako ti se učini da nešto nije u redu“, rekla je. „Pripremili smo ti sobu, pa ako želiš, možeš biti u njoj…“…redale su se rečenice, ali ja sam znala jedno: što god ona odlučila, neću je ostaviti. Gledala me očima majke, očima mog ženskog plemena, koje su tražile pomoć. Odrasle osobe koje su odlučile da njihova beba na svijet dođe u njihovom domu, i ja kao samo trenutni, slučajni prolaznik, koja mogu odlučiti da u tom trenutku pomognem, kad me se traži, ili da nastavim svojim putem. Nisam trebala ni viriti dublje u svoje srce da odlučim odmah i tada da ja jednostavno nisam osoba koja ostavlja na cjedilu.
Kako to inače biva, Gospodar ili Univerzum ili šta god je kome drago da uređuje, uredio je i ovaj put i olakšao. Pojavila se babica koja je bila voljna biti dostupna putem skype, a kasnije i ginekologica, koja se također stavila na raspolaganje. Doduše, obje udaljene hiljadama kilometara, ali podrška je podrška, otkrila sam. Jer žena je sposobna da rodi svoje dijete, a mi ostali možemo biti zahvalni za privilegiju da u tim trenucima budemo od pomoći.
Izašli smo na posljednju mukabelu u Ramazanu koji je u mnogočemu obilježio moj život, a mobitel je zazvonio. „Možeš li doći, neću izdržati“…mašući djeci, selameći se s mukabelom, koja mi nije bila suđena, sjela sam u taksi i razmišljala šta će moji jesti za Bajram sutra i kako sam baš na praznik stavljena na test. Hajde, barem sam neku tortu bila smiksala, imat će barem nešto.
Našla sam je veselu i raspričanu, vrteći u glavi sve informacije s obuke i naknadno pročitane knjige o fazama na porodu. Dan je bio sparan, ljetni. Neki isto tako raspričani ljudi su sjedili vani, a mi smo sjedile na podu i pričale o prošlosti, sadašnjosti budućnosti…Masirala sam je, izmjenjivale smo sve ono što se tradicionalno koristi na porodu…i muškantnu kadulju i još neka ulja koja mi je Lejla smiksala, samo za njezin porod. Dočekale smo idući dan i dalje vedre, u iščekivanju, priči, jelu i piću svakih par sati. Turski čaj, med i integralni kruh bili su delicija, kakva se teško ponavlja. Jer se teško vraća hal koji je bio onako poseban.
Kontrakcije su postajale sve intenzivnije, ona sve umornija, ljudi u dvorištu pored počeli su nervirati s pričom, svijet je pomalo počeo nestajati…i bile smo samo nas dvije. Puno sam puta pomislila: ne vjerujem da mi se ovo događa. Bože, hvala ti što si ovo baš meni dao…i vratila se mojoj hrabrici, kojoj je nestajalo snage, nedostajalo sna, ali koja se uredno u svakoj kontrakciji gotovo dva dana podizala iz ležećeg položaja u stojeći, izdržavajući i bivajući sve snažnija. Nisam od stida pred njezinom upornošću mogla ni pomisliti na odmor. Gotovo 48 sati a 45 minuta sna – je ništa, ako uzmemo u obzir da majka koja rađa prolazi istinski napor, ako uzmemo u obzir da sam ja birth keeper – čuvarica poroda, a čuvarice čuvaju i preko svojih dotad znanih mogućnosti, saznala sam na svom dula-kućnom porodu.
Skype podrška pokazala se neprocjenjivom. Istinski iskusna i dobra babica zlata je vrijedna. Njoj nije problem biti ni hiljadama kilometara daleko, ali biti budna dva dana i podržavati na porodu majku koja rađa i njezinu dulu u kući u Sarajevu, u toplom julskom danu. Na svaki majčin strah i moje neiskustvo bila je strpljiva i odgovarala racionalnim, mirnim, bistrim glasom, koji je ulijevao sigurnost.
Znale smo da se izgon bliži i zajedno s tatom, koji se pridružio pred kraj, bile veoma radosne da se nešto „konkretnije“ počelo događati…nagon i tiskanje. Tiskanje i nagon…zgrabila me i rekla: ti ćeš uhvatiti bebu, ti si kuma bebi!
Ogromna privilegija, strahopoštovanje, zahvalnost…Bože, hvala ti, hvala Ti, hvala Ti neizmjerna… U tim nam se trenucima pridružio i on. Yusuf . Najljepši i najmedeniji zdrav i prav , sretan dječak, koji se rodio u sigurnosti svog doma, u toplom julskom danu, dvije tisuće i neke godine. Uz babicu i ginekologicu na skype, dulu i tatu prisutne, i tetku u prizemlju, koja je pravila obroke svakih par sati. Dok sam provjeravala da su mali nos i usta prohodni za zrak, dok smo čekali posteljicu da se rodi, smijali smo se u olakšanju i slavlju, svečano ga iščekavši, mirno. Pupčana vrpca je pulsirala u svom tonu, posteljica je dobila svoje mjesto u lavoru. Slika imamo puno. Uslijedilo je puno poljubaca i zagrljaja, dojenja i bondinga…bolje ćete zamisliti, nego što ću ja taj dio ispričati. Ono sve što oksitocin donosi, u punom sjaju.
A ja? Ja sam nakon toga upisala školu za babice jer sam naučila veličanstvenost slobode izbora. I nje, žene, autonomne, i mene, dule, babice, ebejke…svega onoga što ženi treba u tim momentima.
Ali prije toga sam pojela tortu s obitelji, koju moja djeca nisu htjela načeti, dok mama ne dođe…sretan mi je bio Bajram.
Piše: Dolores Radonic
