Želim reci odmah na početku da nikog ni na što ne prisiljavam. Svako ima svoj put, ja samo idem svojim.
Ova beba, od svog začeća je krenula u meni buditi mamu – vučicu, koja ima oštre zube i koja točno zna svoja prava. I nikome neće dati da ih naruši. U prvoj trudnoci toga je baš falilo.
Od dana kad sam saznala da ćemo imati drugu bebu, znala sam da će ovo biti drugačije iskustvo trudnoće i rađanja. Drugačije od mog prvog iskustva i rijetko u suvremenom svijetu. Ipak na kraju sam saznala da nije baš tako i da je ovaj način raširen i ne baš tako rijedak.
Uradila sam tri stvari koje su se na kraju pokazale odlučujućim.
Kao prvo, isključila sam sve ljude koji su u bilo kojem trenutku činili da se osjećam neugodno. Na prvu je i meni bilo neprijatno jer sam odgojena biti dobra cura. Nikoga nikad ne opterećivati i nikad ne odbijati pomoći. Ipak dozvolila sam si ne trošiti svoju energiju, a ostaviti je sebi za što sam jako zahvalna.
Kao drugo, zahvaljujući prvom, imala sam hrabrosti skupiti stvari, pokupiti Oliviju i odseliti se od svekrve.
Pod broj tri, počela sam svakodnevno tražiti i proučavati sve što je povezano s kućnim porodom.
Prve trudove sam osjetila 10.12. Tada sam već bila na 38 tjedana i 4 dana. To je bilo dan poslije bazena. Negdje od 6 do 8 ujutro imala sam oko 8 jakih trudova. Bila sam sigurna da ću roditi taj dan ili sljedeći.
Tako se nastavilo jos 12 dana. Svaku noć sam mislila da rađam, probala sam spavati, ali su me trudovi budili. Od 8 je sve bilo mirno i odmarala sam, pripremajući se za sljedeću noć.
To je bilo kao neki maraton, samo što nisam znala kad je kraj i to me jako iscrpljivalo. Dok mi 2 dana do rođenja nije prekipjelo i riješila sam otići u bazen, nadajući se da ću isključiti misli – “kad će, više”?!
Sljedeća noć je bila bez trudova i kad sam otišla oko 9 do toaleta, rastužila sam se jer se nekako vrijeme odužilo i 40 tjedana je vec prošlo.
Poslije toga sam otišla spavati s Olivijom i došao je novi trud, jako bolan. Baš na tom trudu sam osjetila da je vodenjak pukao.
Sljedećih 20 min su bili jako slični trudovi gdje sam probala četveronoske dopuzati do mobitela iz sobe u sobu da napišem Marku. To je trajalo točno 20 min.
Tu je već došao Marko. Olivija se probudila. Život se nastavio dalje normalnim tokom. Trudovi su dolazili svakih 30-40 minuta.
Spremili smo se i otišli u šetnju u park. Kod jednog truda sam se zaustavila, prodisala i u isto vrijeme sam čula riku lava.
Došli smo kući posle 4 sata. Istuširala sam se i odlučila malo prileći i odmoriti. Već sam shvatila da je već 18:00 i da cu ući u aktivnu fazu rađanja navečer ili sljedeći dan. Zato sam trebala puno snage. Tek što sam malo prilegla, opet trud, pa poslije minute drugi, pa posle jos jedne minute treći.
U 18:30 je kod mene bila primalja. Prvo što sam je pitala je koliko sam otvorena. Dobila sam najduži pogled u životu koji je govorio “ znala sam da ćes to pitati”, ali ne treba ti to.
Sve je počelo tako naglo i brzo da sam ostala u čudu. Nisam mentalno bila spremna za takav tempo. Sad tek shvaćam da sam imala 12 dana lajt režima i da to nije nista čudno. Jako malo vremena izmedju trudova, vrlo vrlo jakih.
Znala sam sve o svim etapama trudnoće. Ipak u svojoj trudnoći sam o svemu zaboravila i na sve znakove sam gledala sa skepsom.
Kad mi je primalja govorila da ima još malo, iskreno sam htjela vjerovati u to, ali sam mislila da me samo hoće umiriti. Spremala sam se za dugu i tešku noć. No ona je i dalje nastavila govoriti da će jos malo. U mislima sam dozivala mamu i sve žene da mi pomognu.
U jednom momentu Marko je otišao uspavati Oliviju. Brzo posle toga dogodio se prvi izgon. Pomislila sam ne, nemoguće, sigurno mi se učinilo.
Nevjerovatno, ali sam izgon je bio toliko bezbolan i lagan u odnosu na sve ostalo. Nisam se uopće silila nešto napravit, teže mi je bilo dozvati Marka ( i to je bilo šapatom ). Jasno sam znala gdje je beba, osjećala sam svaki centimetar. Nikako taj proces nisam kontrolirala, tijelo je sve samo napravilo.
I onda u jednom momentu sam osjetila da nas je troje. Ja, moje tijelo i beba. Ja sam bila višak.
Prve sekunde posle rođenja, bojala sam se pogledati tko je tamo, dečko ili cura. Jednostavno sam se jako radovala sto nam je čovjek došao.
Primalja nije ništa govorila, ali ja sam onda vidjela.
Dobro nam došao, sine!
Piše: mama A.
