U nastavku pročitajte porođajnu priču Elizabeth Turner i njenog osnažujućeg bolničkog poroda bez medikamenata.
Nakon što sam rodila Avery prije dvije godine, dosta sam vremena razmišljala o tome kako sam mogla izmijeniti svoje porođajno iskustvo. Nakon što sam osvjedočila porodima mojih sestara nakon mene, i mnogih prijateljica također, sastavila sam malu listu stvari koje ne želim za sebe sljedeći put, ukoliko se ja budem pitala. Ne bih mijenjala svoje iskustvo sa Avery – to je sve što sam tada znala, i njena jedinstvena priča opisuje i njen karakter – međutim, znajući da imam reprizu sa svojim sinom Cole-om, imala sam priliku da promijenim neke od svojih ciljeva.
Prirodan porod. Većina su me prozvali ludom, i ja sam svoju sestru tako prozvala. Po sebi, imala sam neuspjeli epiduralni, tako da sam znala šta da očekujem, biće teško ali ja to mogu. I bila sam upravo oko te jedne činjenice.
Moj porod sa Coleom je počeo drugačije. Iskusila sam prodromalne simptome tri dana prije pravog poroda. Čitavo jutro u subotu 17.januara, osjetila sam da je to taj dan. Sa Avery, svojom sestrom i Lauren i nećakinjom Alainom sam šetala dva sata, samo kako bih bila u pokretu. Nisam nikad imala kontrakcije – samo tipične Braxton Hicks.
Kad sam došla kući, muž se probudio iako je radio treću smjenu. Bilo je podne i on je bio sav ushićen. Počela sam imala vrlo lijene kontrakcije koje sam mogla mjeriti, ali nisu bile bolne. Ben, moj muž, napravio mi je sendvič za ručak koji sam automatski povratila. U dva popodne, kada sam otišla u WC, ispao mi je sluzni čep. Počela sam se osjećati ushićeno! Kontrakcije su i dalje bile lijene ali sam ja bila uzbuđena što ću uskoro upoznati svog sina!
Oko 3-4 popodne, kontrakcije, iako i dalje bezbolne, su se povećavale u dužini i učestalosti. Htjela sam neki znak da je to to – da je to porod. Bilo je toliko faktora u igri, mami je trebalo sat vremena da dođe kako bi preuzela brigu oko Avery i muž nije još zvao posao dok nije bio siguran da je to to. Odlučila sam da ukoliko se do 6.30 ništa ne desi, da ću onda ja odlučiti.
U 5.30 sam nazvala mamu a Ben se javio da neće na posao. Iako moje kontrakcije nisu pokazivale da sam spremna, ja sam predosjećala da je to to. Odlučila sam da se istuširam i da se spremim. Prilikom tuširanja svaka kontrakcija me je nagonila na mokrenje. Bukvalno sam stajala u tuš kabini sa kontrakcijama i mokrenjem, mokrenjem i kontrakcijama.
Kada je mama stigla oko 7.30 bila sam u panici. Kontrkacije su i dalje bile vrlo podnošljive, ali moje emocije više nisu bile. Mjeseci krivnje vezano za ovaj momenat su se nakupile i preplavile. Plakala sam zbog svoje kćerke, koja nije imala pojma kako će joj se život upravo promijeniti. Ali do 8 sati sam prestala plakati, i konačno smo se uputili ka bolnici. Sjećam se da sam pisala sestri na putu do tamo, pitajući je kolike su mi šanse da se porodim prije ponoća – “tanke do nikakve”.
Stigli smo u bolnicu i u sobi sam bila već u 8.40. Spojili su me na monitor i pratili kontrakcije, i sestra me je pregledala. Srce mi je potonulo kada mi je rekla da sam samo 2cm otvorena. Htjela je zvučati pozitivno, naglašavajući da se sa drugim djetetom nikad ne zna.
Dio mene je bio ljut. Jedini razlog što sam se javila u bolnicu ovako rano je što sam bila pozitivna na Streptokok Grupe B i znala sam da trebam dobiti dvije doze penicilina, iako stvarno nisam željela da dobijem ijednu (i na kraju sam primila samo jednu). Bila sam iziritirana jer mi je plan bio da se što duže porađam kod kuće, i umjesto toga, zbog streptokoke B testa, bila sam već u bolnici a tek 2cm otvorena. To je smiješna stvar kod planova poroda, zar ne?
Sestra je rekla da će se vratiti oko 10 da me provjeri i da vidim da li će me primiti ili ne. Doktor se još uvijek nije bio pojavio. Sestra je pitala da li želim da šetam okolo ili da uđem u porođajni bazen. Pošto sam osjećala da kontrakcije nisu toliko jake, htjela sam da šetam okolo kako bi se porod dalje pokrenuo.
Trebala sam ići u WC, i tu sam primijetila da mi se kontrakcije konačno pojačavaju, tako da sam se zadržala tu jedno vrijeme. Želja da mokrim je bila i dalje jaka, i naravno kao i kod svakog poroda, nagon na stolicu je bio prisutan. Svaki put kada bih se pokušala pomjeriti iz WCa dobila bih kontrakciju, koja me je opet vraćala sa nagonom ili za mokrenjem ili stolicom. Bio je to začarani krug.
Konačno sam se odvojila od WCa i naslonila na prozor, dok je Ben iza mene trljao moja leđa i kukove. Bio je nevjerovatna podrška. Hodala sam naprijed nazad po bolničkoj sobi između kontrakcija. Naslanjala sam se preko stolice, grlila ili visila naslonjena na Bena, bilo šta što je olakšavalo bolove kontrakcije, koje su postajale sve jače.
Kada se sestra pojavila odmah nakon 10h, legla sam kako bi me pogledala i vidjela da li će me primiti. Za sat vremena sam se otvorila od 2cm do 4-5cm. Rekla je da mi se grlić topi i da se stvari brže odvijaju. Doktorica je tada ušla u sobu da se predstavi i da raspravi moj plan poroda.
Spomenula sam da ne želim nikakav Pitocin ukoliko porod uspori, i da ne želim nikakvu analgeziju, i da se želim poroditi u kadi čim se penicilin aplicira. Htjela sam sama da biram kada i kako da tiskam kada dođe do vrijeme.
Imala sam specifične želje za sina kada se on rodi. Htjela sam ga odmah na svoja prsa, i da uspostavim dojenje čim prije. Htjela sam odložiti presijecanje pupčanika dok ne prestane pulsirati. Nisam htjela nikakve intervencije tokom prvog sata njegovog života. Jednostavno, sve što sam htjela je da se vežem sa njim što je prirodnije moguće u tim okolnostima. To je bio moja plan. Ali opet, ti smiješni planovi!
Kada je doktorica raspravljala o kadi, rekla je da me želi pregledati za 15 minuta kako bi vidjela da li je bilo više napretka i da li sam spremna za kadu. I opet, te druge trudnoće i porodi, stvari se mogu brzo mijenjati.
Sestra je prišla kadi i pripremila je za nas. Unijela je loptu za vježbanje i uključila tuš. Osjetila sam ogromnu razliku u kontrakcijama, ali sam ih pripisala ležanju na leđa i nemogućnost da radim u skladu sa svojim potrebama. Oko 10.45 opet su me pregledali, penicilin je bio spreman. Nadali smo se da se neće porod tako brzo odvijati pa da se mogu opuštati tokom kontrakcija u kadi, ali to nije bio slučaj.
Za 45 minuta, otvorila sam se sa 4-5cm na 7-8cm. Kada više nije bila opcija, jer nije planirano porađanje u njoj. Kada me je isključila sa monitora, mogla sam ustati i kretati se. Kako sam pokušala da se uspravim, dobila sam najgoru kontrakciju do sada. Legla sam dijelom na bok, ali i dalje na leđim sa nogama čudno ukrštenim. Bila sam paralizirana. Šalila sam se da je to najgora poza za porod, ali se i dalje nisam pomjerala.
Kontrakcije su postajale sve jače intenzitetom. Nije bilo postepenog prelaza u jačini kontrakcija – prešle su od podnošljivih do nepodnošljivih u sat vremena. Znala sam da je to ono što sam sama htjela. Htjela sam ovo da osjetim, da osjetim svje tijelo, i da vjerujem svojem tijelu da ono zna šta radi. Htjela sam da vjerujem da će beba uraditi ono što treba.
Prijateljica mi je bila rekla jednu “mantru” za porađanje koju sam ponavljala sebi – “vagine se na kraju otvore i bebe na kraju izađu.” Znala sam da ja to mogu, ali sam potcijenila bol.
Oko 11.15 sjećam se da sam pogledala na sat i pomislila – zar će se stvarno danas roditi. Neću vjerovatno biti još dugo u ovom bolu, zar ne? Imam tek toliko energije da dišem kroz ove kontrakcije. Sjećam se da sam morala mokriti, ali pošto nisam imala snage da se pomjeram, piškila sam u krevetu u patki. Mora da sam se izvinjavala 40 puta sestri oko bilo čega – izmešu ostalog oko njenog držanja te patke. Govorila sam sebi da trebam čuvati snagu, i da je to uredu.
Ubrzo nakon toga, kontrakcije su postale kao zemljotres kroz moje tijelo. Nagon na tiskanje je nadjačao. Pokušavala sam što sam više mogla da dišem kroz kontrakcije i da ne tiskam, ali je to moje tijelo ionako činilo. Sestra me je opet pregledala, i i dalje sam bila 8cm otvorena u 11.30. Ovo se nije moglo dešavati, pomislila sam – kontrakcije su u zadnji sat vremena postale jače nego ikada, a sada je vrijeme kada se grlić odmara?
Sestra je ponudila da doktro pukne vodenjak, može podstati intenzivnije ali će ubrzati stvari – objašnjeno mi je. Iako nisam imala skoro nikakve misaone aktivnosti, i dalje sam bila dovoljno pri sebi da odbijem, i da želim da pukne samo od sebe.
Ubrzo potom dobijam još jednu kontrakciju tako jaku da monitor nije zabilježio njen vršak. Tri puta se vršak pojavio prije nego što se kontrakcija smirila. U sredini te kontrakcije, nisam ništa mogla tome – tiskala sam. I sa tim tiskanjem, pukao mi je vodenjak. Olakšanje pritiska koje je potom uslijedilo je bilo divno, i u narednih nekoliko minuta nisam imala kontrakcija.
Sa pucanjem vodenjaka, Cole je odlučio da nas izneadi svojim prvim kakanjem. Znala sam šta znači kada se pojavi mekonijumu vodi, ali vas ništa ne može pripremiti kada čujete da se to desilo. Sestra, stručno ali sa nervozom u glasu, rekla je da se plan promijenio i da će se potruditi da sve ide onako kako sam se nadala, ali ukoliko on ne bude plakao, da će se stvari morati mijenjati.
Otrčala je do telefona, pozvala pedijatre kako bi jednog poslali u porađaonu. Pregledala me je i rekla da sam 10cm otvorena i da ću moći tiskati za pet minuta. Pedijatar je bio grub prema sestri preko telefona i rekao da će doći tek kada ja počnem tiskati.
Moj ginekolog se vratiou sobu, sestre su ispunile sobu, a ja sam dobila kontrakciju tako jaku da se Coleu glavica pojavila a da ja nisam ništa radila. Osjećaj me je preplašio. Osjećaj žarenja je bio tako jak, i nisam znala kako bi nastavila u tolikoj boli da tiskam. Znajući da će ta bol biti prisutna sa tiskanjem, nisam smjela ni pomisliti da išta radim.
Požurivali su me da tiskam, stavljali podloge ispod mene, razmicali krevet, i stavljajući me u položaj koji je trebao. Muž i jedna od sestara su mi držali noge. Osjetila sam dolazak kontrakcije, i svi su mi rekli da usporim i da je pustim da ojača kontrakcija. Nisam imala strpljenja za to, skoro sam živce izgubila. Počela sam tiskati i za manje od 30 sekundi Coleova glava je izašla.
Udahnula sam i nastavila gurati. Svi su mi rekli da usporim, ali nisam mogla. Sa narednim udahom, Coleovo tijelo je izašlo i stavljen je na moja prsa. Rođen 17.januara u 11.48 nakon tri sata porađanja i nakon manje od dvije minute tiskanja.
Kao što smo i očekivail, nije plakao, kao što su se nadali. Sestra je probala da mu pročisti disajne puteve dok mi je bio na prsima i da prodiše potom sam. Nakon što nije, brzo su zamolila Bena da presiječe pupčanik. Čim su makaze presijekle on je udahnuo. Pedijatar se konačno pojavio sa konstatacijom da čuje zdrav vrisak i vidi roza dijete, stoga šta on tu radi. Srećom, uprkos mekonijumu, moj sin se rodio savršeno zdrav.
Nakon ovoga sjećanje me ne služi. Sjećam se nepodnošljivog bola kada je sestra svu svoju težinu priložila na moj trbuh. Sjećam se da je doktor proveo mnogo vremena oko mene. Izgleda da nije sva posteljica izašla i uzrokovala je mnogo krvarenje i grušanja pa su me nakačili na pitocin kako bi porodila posteljicu, i još više kako bih nakon toga izbaci ugruške. Doktro je morao asistirati prilikom ovoga. Stvari su bile pomalo zastrašujuće ali srećom krvarenje je uzeto pod kontrolu. Budno su pratili moj postpartum zbog krvarenja, ali daljih komplikacija nije bilo.
Konačno smo bile samo beba i ja u zagrljaju. Tražio mi je dojku i odmah prihvatio. Bio je odličan. Pogađali smo koliko je veliki, znali smo da nije veći od sestre koja se rodila u 42. sedmici trudnoće dok se on rodio u 38.5. Nakon punog sata kontakta koža od kožu i dojenja, izvagan je i izmjeren. Bio je zaista savršen ali i sićušan.
Posmatrajući sada dva poroda koja sam imala, jedna stvar mi je jasna: moja epiduralna mi je utrnula vaginu do momenta kada sam istisnula Avery. Iako sam osjetila sve kontrakcije i bolove, moja vagina nije osjetila nikada takve bolove kao sa drugom bebom.
Da se porodim treći put, 100% bih izabrala prirodan porod. Ne zato što je lakši ili što je oporavak bolji, nego zato što je iskustvo osnažujuće. Osjetila sam i vjerovala sam svome tijelu. Nisam sumnjala da će moja beba biti tu i da će bol proći. Ponosna sam što sam postigla svoj cilj. I još sam sretnija što je moje tijelo omogućilo da se to desi. Znam mnogo ljudi koji bi dali sve za to iskustvo. Nema svako optimalno porođajno iskustvo, i zato sam zahvalna što sam ja mala svoje.
Dobrodošao na svijet moja bebo, ti si jedinstven mali čovjek, i mi smo sretni da se sretnemo sa tobom. Oduševljeni smo što smo porodica od četvero.
Pošto ste već ovdje… …mi smo Udruženje koje opstaje zahvaljujući neumornom radu mama, najčešće u sitne sate nakon svakodnevnog posla i porodice, i to sve volonterski! Da bi naši projekti bili značajniji i veći ipak su potrebna neka sredstva. Ukoliko Vam se svidio ovaj članak te ukoliko podržavate naš rad, kliknite ovdje da nam donirate kako bismo proširili svoje djelovanje i pomogli i drugim mamama onako kako smo, nadamo se, pomogli i vama! Kada bi svako na pročitani članak donirao barem 1KM naš rad bi bio finansijski osiguran. Potrebna je samo minuta. Hvala vam što pomažete da porodi budu bolji u BiH.
Izvor: http://birthwithoutfearblog.com/2015/07/27/medication-free-hospital-birth/
