Odakle poÄeti bilo koju priÄu, pa i poroÄ‘ajnu, nego od poÄetka. Od momenta kad sam saznala da sam trudna u nekoj desetoj sedmici imala sam jedan flash forward do Äetrdesete sedmice u kojoj me je Äekao neminovni porod – i preznojiÅ¡e mi se dlanovi. Bukvalno. Meni kojoj se inaÄe ne znoje ni tabani ni dlanovi jer nisam taj tip. To me je zaprepastilo. Jedno je znati da imaÅ¡ loÅ¡a sjećanja na neÅ¡to a sasvim te drugaÄije pogodi kada shvatiÅ¡ da na ta sjećanja i tvoje fiziÄko tijelo vrlo realno odreaguje.
Moj prvi porod je dakle bio neslavan, sa drugim sam popravila stvari samo zahvaljujući samoedukaciji, upornosti , debelim živcima i milosti Božijoj. Ali realno, nisam viÅ¡e imala kuveta da i kroz treći porod prolazim boreći se protiv sistema kao u juriÅ¡u protiv vjetrenjaÄa – dok ti se grlić otvara a beba kreće svojim putem. Taj apsurd ne može pojmiti neko ko nije proÅ¡ao kroz to.
NiÅ¡ta to bolje ne opisuje nego sljedeći citat: “Roditi  bebu je već dovoljno teÅ¡ko. Od žene se ne bi trebalo tražiti da radi iÅ¡ta drugo dok raÄ‘a svoju bebu. Ona ne mora pregovarati za stavke na svom planu poroda ili se boriti sa medicinskim osobljem oko dokaza koji podupiru njezine odluke ili se boriti za svoju bebu. TakoÄ‘er se ne mora baviti tjeÅ¡enjem svog supruga ili umirivanjem svoje majke ili educiranjem svoje sestre. Svi oko majke koja raÄ‘a trebali bi se ophoditi prema njoj kao prema kraljici, jer to ona jest.” (dr.Elizabeth Allemann)
Jer upravo je tako kod nas. Na prvom porodu se neÅ¡to ekstra ne pripremiÅ¡, osim Å¡to se Å¡treberski pripremiÅ¡ na to disanje da odradiÅ¡ kako treba (Å¡to je smijeÅ¡no), jer vjerujeÅ¡ da je porodiliÅ¡te tvoj prijatelj. Da te iza tih vrata Äeka neko ko će te majÄinski doÄekati i sprovesti kroz to iskustvo zvano porod i da ćeÅ¡ imati prijatelja u tom okruženju. I onda se iznenadiÅ¡. Tvojim tijelom se radi kako je nekome drugom volja, ne pruža ti se osjećaj autonomije, informisanosti, pitanosti, psihiÄki te se pokoleba i sruÅ¡i samopoÅ¡tovanje i samopouzdanje. I izaÄ‘eÅ¡ slomljen sa joÅ¡ jednim bićem u svom naruÄju. Naravno, nemaju svi takvo iskustvo, neko se kune u sve i svaÅ¡ta da je porod bio idealan i da su svi bili divni i da je sve bilo kako treba. Vjerovatno je stvar oÄekivanja. Osoba sam koja je oÄekivala mnogo od poroda i pri tome sam oÄekivala da budem pri tom iskustvu nekako, uzviÅ¡ena duhovno a ne degradirana i slomljena. Mi inaÄe u Bosni nemamo velikih oÄekivanja. Mnogo ljudi žive živote sa paradigmom “samo nek’ se ne puca”, ili dobar je muž onaj koji “ne bije, ne kurva se i ne kocka”. Nećemo zalaziti u psihosocijalnu i historijsku analizu zaÅ¡to je to tako. Ali ako tu paralelu povuÄemo u porodiliÅ¡ta, lahko je imati divan porod jer ste i ti i beba izaÅ¡li živi. Ja po tome onda imam nerealno visoka oÄekivanja – a to je da donosim informisane odluke za svoje tijelo, bebu i porod i da budem pitana i aktivni sudionik onoga Å¡to se mene tiÄe.
PoÅ¡to je ovo poroÄ‘ajna priÄa, na tome ću se i zadržati. Ali niÅ¡ta manje nije za pismenog arhiviranja ni priÄa moje trudnoće, u kojoj, kada si informisan ili bolje reći kada se “praviÅ¡ pametan” doÄekaÅ¡ to da te ljekar na primarnom nivou odbije dalje voditi i kaže ti da prebaciÅ¡ karton drugdje, gdje odbijeÅ¡ tri hospitalizacije jer na svakom ÄoÅ¡ku vreba paranoiÄna potreba da se savrÅ¡eno uredna i niskoriziÄna trudnoća pretvori u neku patologiju na koju treba urgirati i gdje se, sasvim uobiÄajeno, Äim preneseÅ¡ trudnoću, moraÅ¡ suoÄavati sa izjavama tipa “dovodiÅ¡ se u opasnost”, “beba pati”, “umrijeće ti beba”. Te ti reÄenice nakon termina poroda postanu kao dobar dan.
Helem, ni nakon drugog poroda nisam prestala iÅ¡Äitavanja i educiranja. I joÅ¡ sam viÅ¡e imala toga za nauÄiti. Naprimjer, jedine dvije stvari koje Äine svu razliku na svijetu izmeÄ‘u poroda kojim si zadovoljna i onim kojim nisi su upravo tvoja oÄekivanja i odabir pružatelja zdravstvene usluge. OÄekivanja nisam viÅ¡e mogla sniziti nakon Å¡to se informiÅ¡eÅ¡ kako je vas bijeli svijet daleko dogurao u svojoj osvijeÅ¡tenosti i Å¡ta vele svjetske preporuke. Kao kada te upoznaju sa strujom pa moraÅ¡ se vratiti život živjeti pod svijećom. Druga stvar je isto tako skoro pa nemoguća za sprovesti kod nas. ÄŒuj molim te, ODABIR pružatelja zdravstvene usluge. NemaÅ¡ Å¡ta birati, mi Sarajke smo Äak i razmažene jer molim te lijepo možeÅ¡ birati izmeÄ‘u dva porodiliÅ¡ta umjesto jednog. Ali to nije nikakav izbor, jer ti ne biraÅ¡ ni babicu ni ljekara nego bahneÅ¡ kada krenu kontrakcije u smjenu gdje ne znaÅ¡ koga da oÄekujeÅ¡ niti te oni oÄekuju. To su jedine dvije stvari a tako bitne. Kao Å¡to rekoh, oÄekivanja su bila tu gdje jesu. Sada sam morala naći nekoga ko će ih prvo sasluÅ¡ati a drugo rezonovati sa mnom. I opet, beskrajno hvala Milosti da se u ovom sivilu od porodiljske njege naÄ‘e i jedna iskra. Odabrala sam privatno porodiliÅ¡te za koje nisam imala novce, udaljeno dva-dva i pol sata od mene, do kojeg možda ne bih ni stigla kao trećerotka. Kako sam mislila to izvesti, ni sama nisam znala. Ali sam krenula kovati neke planove da kada doÄ‘e vrijeme okrenem leÄ‘a porodiliÅ¡tu Äetiri minuta od moje kuće i krenem dva i pol sata do destinacije do koje nisam znala bi li stigla. Ali to je jasna slika mog oÄaja. Prelomila sam da je jedini plan B u tom svemu porod u autu kod Olova ili Živinica, ukoliko se plan A izjalovi. I prihvatila sam.
Imala sam dvije posjete prije poroda kod divnih predivnih bića koje vode to porodiliÅ¡te, koje su sasluÅ¡ale moj plan poroda u kojem nije bilo izmiÅ¡ljanja tople vode nego jednostavno copy paste svjetskih preporuka, prihvatile ga objeruÄke i umirile mi i duÅ¡u i srce. Nakon tih susreta nije viÅ¡e bilo opcije da se vratim i na Å¡ta drugo. Osvojile su me. Sam koncept da si prenatalno razgovarao, kao insan, sa nekim, da si bio sasluÅ¡an, prihvaćen, da su se stvari obostrano dogovorile i da će te u konaÄnici neko Äekati a ti se uputiti vratima iza kojih znaÅ¡ koja lica te oÄekuju je bilo ostvarenje svih mojih poroÄ‘ajnih snova.
Onog momenta kada smo poÄeli praviti planove, kriÅ¡om naravno jer bi nam roditelji fras doživjeli, tako se i klupko odmotavalo. I isti onaj nevidljivi Svijet kao na proÅ¡lom porodu, Bog, zvijezde, nebesa ili kako ko već voli nazvati – je krenuo nama u susret. Pare su, taÄan iznos koji nam je trebao, uÅ¡le u kuću.  Trudnoću sam nastavila voditi kod svog lokalnog ginekologa i ostala sam u kontaktu sa svojim ginekologinjama iz Tuzle. Kako se kraj trudnoće bližio torbe su se pripremile i spremnost na iznenadne polaske su postala realnost. Realnost koja nas je u dubini duÅ¡e uznemiravala, a o kojoj nismo naglas priÄali. Ja sam sanjala svoj porod u viÅ¡e navrata, osluÅ¡kivala tijelo i razum gubila da razlućim da li su lažne kontrakcije zapravo prave ili Å¡ta, muž je tumarao u snu noćima sa nekim prizvukom žurbe i nemira. Ujutro kada bi ga pitala brine li ga Å¡ta, rekao bi da ga ne brine niÅ¡ta.  Neko bi rekao da kao trećerotka, porode imam u malom prstu. Ali to nije tako, i liÄno sam se uvjerila. Pojma nisam imala Å¡ta radim. Lažne kontrakcije su poÄele mjesec dana prije nego Å¡to će se desiti pravi porod. Svaku drugu noć. Neka boluckanja neÅ¡to, razliÄitog intenziteta i ja bih oÄi izbila Äekajući do iza ponoća da vidim postaju li Äešći, jaÄi, pravilniji. Onda bih od umora legla i rekla sam ako ih prespavam to je lažna uzbuna. I tako bih ‘prespavljivala’ narednih mjesec dana. Termin sam prenijela, izraÄunao mi se drugi termin na osnovu ultrazvuka sa kojim sam ‘dobila’ joÅ¡ heftu fore, prenijela i taj termin za pune dvije sedmice. Ludila ja, ludio muž, ispotiha naravno, svekrva kriÅ¡om plakala, tata me po maminim direktivama svako malo zvao sa onim neofirnim “Å¡ta ima seko”, kasnije shvatio da mi možda to ne godi pa poÄeo muža zvati i dolijevati ulje na tu ispotiha vatru, doktori mi na kontrolama predviÄ‘ali mrtve bebe ne na osnovu medicinskih dokaza nego jer sam ih nervirala svojim stavom, moje odabrane doktorice bile na iglama i vjerovatno kose Äupale jer je neka tvrdoglava Sarajka hem prenijela hem takva trebala na put dva i pola sata i ko maÄak u vreći im doći na vrata pa da one kubure sa Äime god se susretnu.
Plakala sam i ja, vagala svoje opcije, smiÅ¡ljala nove za koje sam znala da je prekasno, preispitavala svoja oÄekivanja te zaÅ¡to sam baÅ¡ ja mimosvijeta, zaÅ¡to ne mogu biti sretna ako nema pucanja samo, dovodila u pitanje svoj zdrav razum nakon svih odbijenih hospitalizacija i natezanja sa ljekarima.
Na kraju biva kako je suÄ‘eno a ne kako mi želimo. I vjerujte, to je uvijek bolja opcija jer nismo mi pokupili svu pamet svijeta. Jedna od stavki plana poroda mi je bio porod bez ikakvih intervencija i farmakoloÅ¡kih supstanci. Indukcije sam odbijala. Do pred prag 43.hefte. Tada sva svjetska literatura i sve preporuke svijeta prestaju. Tada viÅ¡e niko ne priÄa o porodu. Jer se podrazumijeva da smo se sve dotad porodile. Osim mene, Äinilo mi se. Å treber u duÅ¡i, nisam imala viÅ¡e za Å¡ta da se uhvatim dok kontriram Äitavom medicinskom establiÅ¡mentu oko sebe. Sa stepenom stresa-o-kojem-se-ne-priÄa koji je dostigao usijanje, prihvatila sam da doÄ‘em zakazane nedjelje na indukciju. Obećano mi je da je to jedina intervencija i da će sve ostalo ići kako sam htjela, ukoliko bude bez komplikacija. Iskrena da budem, bojala sam se indukcije. Nisam je nikad iskusila. A zlatno je pravilo da je indukcija pandorina kutija intervencija. Kada se krene sa tim, kao da si priložio svoj potpis sudbini na sve ostale intervencije. Barem sa ja to tako doživljavala. Obećavano mi je da će se ići sa vrlo skromnom dozom koja će biti samo triger da te viÅ¡e lažne kontrakcije konaÄnu postanu neÅ¡to konkretnije.
Kada sam prihvatila elektivnu indukciju, zakazala dolazak u nedjelju poslije doruÄka, sve tenzije su popustile. IzmeÄ‘u muža i mene, izmeÄ‘u medicinara i mene, i izmeÄ‘u mene i mene – mogla sam plakati od olakÅ¡anja koje sam osjetila. Jer, kao Å¡to rekoh Å¡treber sam, volim brojke, volim studije i volim preporuke. Iznenadni porod u autu je sve samo ne ureÄ‘en. Iako sam lagala sebe da sam ga prihvatila, mnogo sam ga se bojala. Ujutro smo doruÄkovali, okupala se i sredila i torbe koje su već kupile praÅ¡inu u hodniku stavili u gepek, djecu spustili svekrvi, i nazvali dulu da bude spremna. Sat vremena pred polazak ispao mi je sluzni Äep.
ZaÅ¡to sam izabrala Tuzlu pored Sarajeva? Jer jedine dvije stavke oko kojih nisam bila spremna da pravim kompromis, nisam mogla ni u ludilu da ostvarim u Sarajevu, a Äini mi se niti igdje drugo. A to je porod, mislim na sam izgon, u slobodnom, vertikalnom položaju; te krug podrÅ¡ke po mom odabiru – muž i dula, sve vrijeme trajanja poroda. JoÅ¡ jedna stvar koje sam se plaÅ¡ila je ono Å¡to zovem ‘lijeganjem’. Jer, jednom kada legneÅ¡ u poraÄ‘aoni nad tobom se može svaÅ¡ta uspjeti uraditi bez tvog pristanka. Položaj submisivan koliko simboliÄno toliko i bukvalno. Položaj u kojem ako te neko neće doživljavati da te iÅ¡ta mora pitati, to neće morati ni uraditi već će djelovati nad tobom i po tebi. Kada legneÅ¡ gubiÅ¡ kontrolu, kontriraÅ¡ zdravom razumu i prirodi samog poraÄ‘anja i otvaraÅ¡ drugu pandorinu kutiju nemoći, epiziotomija, Kristellera iliti nalijeganja na trbuh i sliÄno. Ono Å¡to sam iskusila na drugom porodu kada sam ÄuÄala je to da pored toga Å¡to je vertikalni porod nagonski položaj pri porodu, takoÄ‘er imaÅ¡ kontrolu i pitaÅ¡ se. Dok se verbalno boriÅ¡ protiv sistema istovremeno se fiziÄki možeÅ¡ odbraniti od toga da ti tijelom Äini ko Å¡ta kako hoće. Crnjak ali realnost. To mi donedavno nije bilo jasno. Mislila sam samo da sam otkrila sama za sebe super prirodan naÄin za poraÄ‘anje. A u stvari sam otkrila svoj defanzivni gard u sredini koju nisam osjetila kao majÄinski nastrojenu niti zaÅ¡titniÄku. Zato, leći mi nije bila opcija.
Kada smo stigli stvari su dobile svoje mjesto. UraÄ‘eni su svi pregledi, ultrazvuk, CTG, vaginalni, razgovarali smo opet o planu poroda i granicama i kompromisima koje želim napraviti ukoliko bude potrebe, upoznala se ponaosob sa osobljem koje mi se predstavilo, smjestila se i tada mi je aplicirana tableta. Osjećala sam se poÅ¡tovano i sasluÅ¡ano, niÅ¡ta elitistiÄki, jednostavno ljudski kako bi svako trebao i ima pravo. Muž je odbio da ostane i bio je zadovoljan Å¡to ću imati svoju dulu. Tada u toj sobi sve njegove, muÅ¡ke, potisnute emocije oko poroda su isplivale. Rekao mi je da su za njega to muÄne stvari da ne želi da bude tu ali da mu je drago da neću biti sama. Prvi porod na kojem je bio pri izgonu djeteta a drugi gdje je stajao iza vrata Äekaonice i sluÅ¡ao moje natezanje i svaÄ‘anje izmeÄ‘u kontrakcija. Zamislite, ja sam mislila da se ženama desi da takvu jednu sveÄanost poÄnu nevoljeti, a nisam znala da i druga polovica dobije istu iskrivljenu percepciju. ÄŒuj muÄno. Jest dobro opisao sve u jednoj rijeÄi. Žao mi je bilo Å¡to sam bila dio toga da mu se izgradi takva percepcija i upravo sam priželjkivala da će sa ovim porodom vidjeti jednu drugaÄiju sliku. Ali nije htio ostati. Nisam ga htjela siliti i baviti se iÄim drugim mimo poroda. Pa sam prihvatila. Ostale smo dula i ja i to je sva podrÅ¡ka koja mi je trebala. Jednostavno, ako vam je muž klasiÄan muž, da nema neÅ¡to ekstra razvijeniju senzibilnu stranu onda ne trebaju ni biti tu. Neki muževi imaju taj Å¡lif da mogu poslužiti kao tvoja najbolja prijateljica i dula na tvom porodu, moj je bio malo viÅ¡e na Yang strani i nisi ga mogao ukalupiti u takav vid podrÅ¡ke. On mi je doteglio torbe, vidio gdje me ostavlja, pobrinuo se da nisam sama i da mi je ispunio želju da me doveze gdje treba, i otiÅ¡ao.
Kontrakcije su krenule, položaje sam birala kako sam htjela, osoblje se sklonilo da ne smeta pa smo moja dula i ja bile skupa sa pilates loptom, masažama, aromatiÄnim uljima, muzikom, priguÅ¡enim svjetlima i sve je iÅ¡lo vrlo brzo ali istovremeno i vrlo sporo. BaÅ¡ kako treba. Iskusna babica, stare Å¡kole, pratila je bebine tonove sa fetoskopom i poÅ¡tedila me dugog ležanja radi CTGa. Kontrakcije su postajale jaÄe i kada sam rekla da poÄinjem osjećati napone pregledali su me joÅ¡ jednom, prvi put nakon Å¡to je porod poÄeo, i tada je pukao i vodenjak. Kako to kod mene biva, sa tim pucanjem vodenjaka slijedi joÅ¡ jedna kontrakcija kada beba izaÄ‘e. PokuÅ¡avala sam da naÄ‘em neki položaj koji bi mi odgovarao ali i koji bi odgovarao mojoj  babici da ne mora naglavaÄke da me prati. OdluÄili smo se za krevet na kojem bi se popela i ÄuÄnula ili namjestila već kako treba. I kako krenuh prema krevetu uz svoju sveÄanu pratnju, jednom nogom na stepeniku kako zakoraÄih da se popnem na krevet tako osjetih da je glava krenula i da je to ta kontrakcija. Stojeći, drugu nogu sam podigla na krevet , prepadoh se da dijete u tom momentu ne promakne nikome poÄela vikati da izlazi. Dula me je ohrabrivala, govorila mi kada je glava izaÅ¡la, kada rame, babica je prihvatila i bila prisutna i upućivala me da usporim radi meÄ‘ice. A ja, ja sam sve do tog trenutka bila zatvorena u svom svijetu, bez svaÄ‘anja i vike, i sve moje molbe sa plana je osoblje ispoÅ¡tovalo i ako je i bilo komunikacije, bilo ju je sa dulom. Bila sam puÅ¡tena na miru, a okružena pažnjom i brigom. Posteljica je puÅ¡tena da se sama rodi, bez vuÄe. PupÄanik je otpulsirao. Dijete je odmah stavljeno na grudi i bio je baÅ¡ veliki i sposoban da se rodi taÄno kako je trebalo. Jest da je kasnio – po naÅ¡em raÄunanju vremena 🙂
Uza sve kompromise koji se katkada naprave, osjećaj da si aktivno sudjelovala u svome porodu, da nisi bila sama i da si imala nekoga ko je osvjedoÄio i odreagovao na svaku tvoju kontrakciju mjerama da ti bude lakÅ¡e, osjećaj da osoblje iako sami ne bi birali tvoj položaj – prihvate tvoj odabir i odrade svoj dio perfektno i znalaÄki bez da te “postavljaju na tvoje mjesto” jeste neprocjenjivo. Zahvalna sam mogućnosti da u svojoj državi postoji mjesto gdje se možeÅ¡ poroditi na takav naÄin da ti oÄekivanja budu zadovoljena, da odabereÅ¡ svoj krug podrÅ¡ke u koje spada dula i medicinsko osoblje i da oni tebe izaberu i prihvate. Da drage volje prihvate tvoj plan poroda sroÄen po svjetskim preporukama, da ionako već uveliko rade po najviÅ¡im svjetskim standardima, da su svjesni da je dula dio tima i da i nju toplo doÄekaju. Zaista rijedak dragulj kojeg treba naći i Äuvati, a njima hvala Å¡to postoje.
A.
Januar, 2018
Â
