Povodom objavljivanja vijesti da će se održati evropska konferencija o porodu u Sanskom Mostu sa temom “Autonomija u porodu”, postavlja se pitanje na šta se to tačno odnosi? I stvarno smo zaprimili takvih upita.
A ujedno, moto, odnosno rečenica, koja najbolje opisuje sav naš aktivizam također nosi ovu sintagmu. Dakle, zagovaramo “Promjenu paradigme, gdje je žena aktivni sudionik svog poroda i zagovaramo autonomiju u porodu”
I opet, šta ta spika uopšte znači?
Kada se priča o promjeni paradigme, govorimo o shiftu u svijesti. Shift iz jednog stanja koje je trajalo i to obično poprilično trajalo, u neko novo stanje. To je teško dočarati ljudima koji ne osjete tu potrebu za ikakvom promjenom. Obično se osjeti na vlastitoj koži. Najjače motivacije i jesu one interne, kad nas ili nekoga vrlo bliskog nama sa kime empatišemo na dubokom nivou, nešto lično pogodi. Tá valjda zato i nepravda i patnja u svijetu, kako bi čitav ljudski rod sa svojom sviješću evoluirao. Da nam je dobro k’o bubregu u loju, ne bi makli s mjesta. Tako nas bar neki filozofi uče. Helem, da se vratimo – ovu potrebu najviše razumiju upravo žene koje su se porodile u tom jednom settingu društva – koje nije zadovoljavajuće. Koje su to osjetile do najdubljih dubina svog bića.
Ali da bi se promjena paradigme dogodila, potrebno je cijelo društvo. Ne njegova polovina. Kako onda uopšte pokušati drugima to objasniti i dočarati, i konačno, ubijediti da je ova promjena stanja zaista bitna i neophodna? Kada govorimo o drugima, govorima o onima koji nisu bili subjekt jedne, slobodno možemo reći , defektne situacije. Govorimo o muškarcima koji su ujedno i naši partneri, govorimo o djevojkama koje nisu rađale a koje to čeka nekad u budućnosti, govorimo o stručnjacima u tom polju koji svakodnevno sa tim rade ali može proći i čitav radni i životni vijek da nikad ne osjete svu paletu osjećanja vezanu za njihov rad. Pogotovo to postane teško kada situaciju malo smiksamo pa imamo kombinaciju recimo muškarca ginekologa ili ginekologinje koja nikad nije rodila tj.bila subjekt. Bez da ikoga uvrijedimo, pričamo o različitim profilima ljudi koji su svi dio jedne priča porađanja. Ne mog porađanja, ne tvog porađanja. Već porađanja koji su dio naše kulture i civilizacije. Koji opisuju i definišu tu kulturu i civilizaciju i svijest u njoj. Po kojoj će nas buduće generacije upoznavati i prosuđivati. A to su bitne stvari. I radi toga, ne možemo očekivati čudo da će svako ko se pita o nekim promjenama glede porađanja imati tako istančan senzibilitet da će osjetiti osjećaje onoga sa druge strane. Ne možemo sjediti skrštenih ruku i čekati da nam se medicinski establišment jednog jutra probudi sa senzibilnošču jednog, recimo, Michel Odenta. Muškog ginekologa. Ali vanredne klase.
Zato mi to moramo pokušati dočarati. Kako? Vraćamo se na princip promjene paradigme. Uzmemo primjer gdje se ta promjena paradigme već desila, i uporedimo. Da vidimo za kakve kolosalne promjene u svijesti je došlo vrijeme. Pričajmo o seksu, i promjeni paradigme u njemu.
Zašto baš seks? Ne zato što ciljamo na senzacionalizam u ovom tradicionalnom, patrijarhalnom društvu. Bestidnice. Prosto jer je seks fiziološki čin koji utiče na hormone, hormoni između ostalog produkuju emocije, a emocije utiču na psihu i dobijemo iskustvo koje mijenja naše čitavo biće. Ako je to iskustvo loše, naše biće pati. Ako je dobro, imamo plodno tlo za dalji razvoj potencijala u svakodnevnom životu i funkcionisanju. Također, govorimo o istom glavnom hormonu ovog fiziološkog čina, okscitocinu. Istom hormonu koji se otpušta tokom seksa i tokom poroda. Hormonu koji stvara osjećaj bliskosti, ljubavi, pripadanja nekome. Taj čin je uspješan ako se otpuštanje tog hormona odnjeguje do njegovog klimaksa. I pričamo o seksu jer je žena nekada bila objekt tog fiziološkog čina. Nad kojom se nešto radilo radi nekog cilja. Ta su vremena davno prošla, barem bi trebalo da je tako, i nadamo se. Sada se zna da smo postali valjda razumniji i da je sasvim normalno da žena aktivno sudjeluje u tom činu, shodno svojim nagonima, refleksima, potrebama, da se involvira ne samo fizički nego i psihički i emocionalno, da se oglašava šta joj kao individui godi, ne godi, potrebuje i slično.
To se još nije desilo u porađaonama. Proces koji je toliko krucijalan i moćan na nekoga, da mi ta misao evo i dok je pišem, ne može da se slegne.
Davno se prošlo iza toga da je silovanje kao najsirovije objektiviziranje zločin, sada se govori o nijansama, gdje je žena kao subjekt neophodna za pristanak tokom čitavog procesa, gdje se vode kampanje da ‘ne znači ne’…u tom istom društvu porađaone ostaju netaknute. Iza njihovih vrata se ne prodire i ne zadire i gdje se stvari ne dovode u pitanje. Kada se izađe van tih vrata, šta se unutra dešavalo, o tome se ne priča. Gdje je žena ušla kao objekat i izašla sa očekivanim rezultatom. Gdje si lud ako pomisliš da nekome kažeš ‘ne’. Gdje nemalo puta gutaš uvrede koje, kao, nisu uvrede nego šale. A da imaš mišljenje i aktivne odluke o samom činu rađanja koji se doživaljava kao procedura, to je već misaona imenica. Zato se kaže da su porađaone posljednja mjesta nasilja nad ženama koje društvo još uvijek odobrava. Ne govorimo pri tome ni o čijoj zloj namjeri. Nego upravo o nedostatku svijesti za poimanje šta je to kroz šta subjekt prolazi.
Isto kao što su prošla vremena da učimo svoju žensku djecu da svoju seksualnost proživaljavaju poput scene iz filma “Sjećanja jedne gejše” gdje gejša potiljak spusti na drvenu gredu da ne pokvari frizuru koja je oku ugodna za drugog, legne i gleda pravo preda se u plafon, dok nad njom čini stvari neko koga nije ni birala. Zašto su ta vremena ostala kada otpremamo svoje najdraže u porodilišta, gdje očekujemo da se nad njom čine stvari od ljudi koje nikad nije upoznala, stvari koje su joj strane nagonima, prirodi, i potrebama kao individui?
Mi želimo da kćerke našeg društva, ako nismo to mogle biti mi, budu autonomne u svome porodu.
A vi?
Piše: A.Ć.
